nedjelja, 15.07.2012.

Ni ovaj put ne zelim naslov...

Opet sam napravila stanku, a rekla sam da necu... Zao mi je.

Vise puta sam otvorila blogeditor u planu da napisem nesto, ali na kraju bi sve to zavrsilo sa brisanjem i zatvaranjem prozora. Nemam puno rijeci... Ocekivano, svijet se nije promijenio s nadolazecim postom. Rekla sam sebi da cu pazit na mnogo toga. Kazu da prvo sebe trebas mijenjat, a onda okolinu. Vidjet cemo sto ce od toga bit.

U zadnje vrijeme intenzivno razmisljam o stvarima koje zapostavljamo. Jeste li se bavili hobijem koji vam je isao odlicno, a onda ste ga zapostavili iz nekog nepoznatog razloga? Ja jesam i... nije mi jasno sto sam radila u zadnje vrijeme!? Spavala? Zao mi je, jako. Pogotovo u danasnje vrijeme kada se treba posvetit voljenim stvarima kako bi nam bilo bolje.

Iskreno, htjela sam nesto vedro napisat ali jos nisam spremna. Muci me tisucu stvari (koga ne?) ali necu se zaliti u 100 redova. Dodoh se javit, a na postove cu odgovoriti i procitat sto nisam. Nadam se da vama krecu stvari na bolje.

četvrtak, 12.04.2012.

Butterfly with iron wings

Nije bilo niceg posebnog o cemu bi mogla pisati u 100 redova. Barem ne lijepog. Zbog toga sam izbjegavala pisanje postova. Jedna od odluka mi je bila da se ne zalim i ne kukam, no kako ovo traje vec duze vrijeme- trebam se ispucat. Ova godina je pocela u tonu u kojem sam je docekala: elegicno (obozavam ovaj izraz). U zadnje vrijeme se samo lose i tuzne vijesti redaju. Iako se radi o ljudima koji mozda nisu blize povezani samnom, vec smo na razini povrsnog poznanstva, zao mi je. Malo je suncanih dana u zadnje vrijeme.

Gledam ljude oko sebe i svi su namrsteni, tmurni, odsutni... Penzioneri svoje frustracije i ogorcenost redovito iskazuju po ulicama i autobusima. Jednom sam prosla pokraj neke djevojke i cula ju kako govori prijateljici da ces danas rijetko cuti od ljudi "Volim te" ili nesto slicno tome. Pa sto nam je svima? Kazu da je stanje u drzavi krivo, novci... Gledam grad u kojem sam rodena i ne prepoznajem ga. Laju ljudi i deru se, prije je ta buka odzvanjala od duhovitih upada a sada samo uvrede, pljuvanja i prigovori.
Kafici su puni ljudi koji kvocaju kako nema posla, onih koji ga niti ne traze ali imaju svo vrijeme svijeta da novce bacaju na kavice i pivice dok 'filozofiraju' i svi su im krivi osim njih samih. Ne govorim o nezaposlenim ljudima vec neradnicima (da ne bude zabune).

Umjesto da uzivam setajuci rivom svog lijepog grada uz onaj komadic slobodnog vremena izmedu predavanja, ja prevrcem mogucnosti kako si mogu omoguciti da odem iz drzave. Priznajem da sam vec duze vrijeme klonula duhom, i da je apatija dala maha. Svo ovo sivilo nas cini takvima, valjda ce uskoro krenut na bolje prije nego nas proguta. Nadam se. Eto, zao mi je sto je post u ovakvom tonu ali ovo su moja razmisljanja zadnjih nekoliko tjedana. Pozdravljam vas.

ponedjeljak, 20.02.2012.

Don Quijote ilitiga borba s vjetrenjacama

Nazvala me majka od moje dugogodisnje prijateljice... ako ju danas tako mogu uopce nazvati. Svojima je izjavila da se ide naci samnom na 15tak minuta i nije se vratila . Njena majka me nazvala sutradan u osam ujutro kad je vidjela da doticne gospodice nema i objasnila sto se dogodilo. Ja, normalno, nisam imala pojma gdje je i s kim je sto sam odmah rekla. Nisam ni morala lagati posto me dovoljno dugo poznaje da zna kako ne bauljam po ulicama iza ponoci usred radnog tjedna. Grezo. Mobitel joj je bio iskljucen i kada sam zvala mnooogo kasnije. Na kraju se udostojila pojavit kuci. Slala sam joj poruke da me nazove kad njeni zavrse s razgovorom koji ju je cekao. Radi se o osobi o kojoj sam pricala u postu o psihickim vampirima. Kojoj sam svako malo u zadnjih osam godina glumila psihologa i slusala cak i monologe od 2ipo sata.

Cekala sam dva dana a onda ju sama nazvala . Bila sam ljuta ali to nisam pokazala. Zanimalo me gdje je bila, nakon sto me uvalila u pricu zasluzila sam to znat. Njena izjava je bila da ih je policija uhitila i privela u necijem stanu zbog buke. Govorila sam "aha" i glumila da vjerujem u to. Prica je sigurno puno drugacija. Onda je pocela mrtva hladna govorit da joj je jedan decko prekinuo kontakte s izjavom da se ne druzi s narkicima, i zato jer se nije pojavila kad su se dogovorili. Samo tako, laganini, ko da je pricala sto je jela za dorucak. Sutjela sam s druge strane i pitala se "Tko si ti, jebote!?". Ne moram ni govoriti da poprima sve simptome potencijalnog narkomana. Da ne govorim o tipusu kojeg je trebala cuvati dok je zvakao neke gljive koje izazivaju halucinacije, pa se naljutio kad sam joj rekla nek se baci jer mi se gade takvi ljudi.

Nema ruznijeg osjecaja kada se to dogodi u tvom malom svemiru. Kada mislis da su te stvari daleko od tebe, i da se to dogada drugima. I sada je tu prekretnica... Ostati, nabiti si tudi kriz na leda, izigravat obiteljskog psihologa i trositi energiju ILI otici? Ne mogu se boriti. Prekrizila se sama iz mog popisa dragih ljudi u trenutku kada je lagala. Laz ne mogu oprostit nakon toliko godina prijateljstva. I da, pun mi je kufer tudih krizeva i psihickog smeca koje se natovari meni na leda kako bi njima bilo lakse. Ljudi odlaze, da. Nek' odlaze, hebo im mater. Necu nikog vuci za rukav i govorit da je sigurnost sa samnom. To trebaju sami shvatit .

srijeda, 15.02.2012.

Ti si nezreo, a ja prestara za cekanje

Pisanje mi se svodilo zadnjih dana na to da bih raspisala tekst u sto redova, a sve bi zavrsilo gasenjem prozora. Ni nemam vremena za ovo, ali drugog utocista nemam. Cini se da me uvijek nekakvo cudno raspolozenje uhvati kada je on tu, i nemam rijeci.

Javio se nakon mjesec dana, sve je teklo korektno s njegove strane. Nisam ocekivala da ce se tako brzo javiti. Niti sam pogodila razlog ponovnog susreta nakon svega. Kazu da sam luda, ali morala sam izaci. Zeljela sam testirati samu sebe, da vidim sto cu osjetiti kada stanem uz njega i kada mi kaze da je s nekim. Razgovarali smo kratko, dala sam mu samo pola sata svog vremena. Makar nije proslo toliko dugo vremena otkad smo zadnji put razgovarali, imala sam osjecaj ko da mu pricam godine. Rekla sam mu da nakon faksa odlazim u drugi grad sto je konacna odluka s moje strane, i da me ovdje vise nista ne zadrzava... Da imam decka (lagala sam za ovo)... Da radim na sebi. Postigla sam ono sto sam htjela, stajala sam tamo ne osjetivsi nista na gore spomenute stvari, kamena lica. Uhvatio me nespremnu, ali me nije sprijecio da budem onakvom kakva sam planirala. Istakla sam najbolje na sebi na nacin da s jedne strane ne primjeti da sam se trudila, a s druge strane ne pokazem kako sam do prije mjesec dana cvilila u krevetu kriveci "one dane" sto ne jedem nista danima. Usudila sam se na mat crveni ruz.

Ponudio mi je prijateljstvo, ali to je ostalo na status quo. Jedina razlika je to sto nece biti neugodnog okretanja glave pri susretima u gradu. Za nesto vise od pozdrava ce trebat vremena, truda i jos vremena. Ovo zasad sam ucinila zbog vlastitog mira, jer si neprijatelje ne zelim stvarati osim ako mi daju dooobar razlog za to. Sto ce biti dalje? Ne znam, pustit cu stvari da idu svojim tokom, kada svoje odluke provodim u djelo- nek tako nastave.

nedjelja, 29.01.2012.

Get rid of the blues

Da kazem da sam postala nova, bolja osoba preko noci? Nope, tek sam pocela. Imala sam par trenutaka slabosti kada su me uhvatile nostalgija i, kako to obicno bude kad prode malo vremena a glavica se ohladi, zelja za oprastanjem (le fu). Najteze se pogledat u ogledalo i zavirit u sebe samog jer osjecaj nije ugodan, ali kad to napravis i onaj unutarnji glas ti kaze "Alo, ej, to nisi ti, prestani!" mozes opet dignut glavu. Nitko nije rekao da ce biti lako.

Pa sto radim ovih dana? Socijalni zivot sam stavila po strani osim pokoje kavice s kolegama s faksa. Posvetila sam se sebi.
Rekoh tisucu puta da necu fejs spominjat al... dammit ! Kao sto znate, deaktivirala sam profil. Otada mi se javilo nekih 5-6 ljudi s cmoljavim pitanjima tipa "Ajme zasto si me blokirala?". Nek mi netko objasni zasto je ljudima lakse pomisliti da je veca mogucnost blokiranja bez ikakvog povoda nego samog micanja s tog sranja!? Zalosno. I onda izjave "Fali ti sigurno!/Vratit ces se za par dana.". Iskreno? Ne nedostaje mi nimalo. Donjelo mi je vise gluposti i zivciranja nego ikad dosad i napravilo od mene nesto po cemu sam par godina unazad pljuvala. Dakle, hvala, al NE hvala. Radije cu potrosit koju kunu na mobitelu da ljude usmjerim na e-mail i msn. Evo bas je jedan frend koji msn nije otvorio ima godinu i pol dosao samo da se javi bas sam fina guzica, znam.

Na francuskom mi je super iako me gnjavi naglasak- kao i u svakom jeziku koji sam ucila dosad, ocito mi je to Ahilova peta. Upisat cu tecaj za vizazista sebi za dusu na proljece... Tj razmatram tu opciju jer ne znam hocu li uz faks, francuski, fitness i pripreme za Cambridge imat vremena. Kampanjskog ucenja se dan danas nisam uspjela otarasit.

Dizajn malo - pomalo sredujem. Zaboravila sam kako sve to u HTML kodu funkcionira pa sam nabadala sa siframa i postavkama. Background slikicu sam sama radila . Imam neke probleme s bojom fonta u boxu i kalendaru kojeg sam morala maknut da mi ne nagrduje izgled bloga.
Eto to je to, zapravo nastavak zadnja dva posta, nista pametno hahah. Pozdrav